четвртак, 24. новембар 2016.

"MILOJE JE OTIŠAO I NIJE SE VRATIO"

Odmenjska voda je bila poznata od davnina. Mnogo pre, no što se krenulo sa flaširanjem i prodajom iste u prodavnicama. Narod je, u bespuću, odlazio do izvora, sa balonima i kantama i odnosio vodu, koja se, na daleko, pročula, kao lekovita.Dolazili su ljudi sa svih strana, a glas o čudotrvornim dejstima odmenjske vode se širio celom Srbijom.

Ka što to obično biva i ova voda je povezivana sa Svetim Savom i njegovim blagoslovom. Tako su i izvori prozvani Savinim izvorima. Verujući, da je lekovitost vode, Bogom data, narod izmučen svakojakim boleštinama, ostavljao je razne poklone na kamenim pločama oko izvora. Sitan novac, najčešće... Blizina manastira Studenice je dodatno, argumentovala narodno verovanje, da se zaista radi o Bogom datoj vodi koja leči, sve i svašta. Dakako, bilo je i uspeha, kod lečenja kožnih bolesti, stomačnih tegoba i sl.

Put do Savinih izvora je bio loš, kolski... Nastao je proširenjem kozje staze, koja je tu postojala, Bog zna, od kada... Do izvora se od Ibarske magistrale, dolazilo, uglavnom, pešice. Drugačije se nije moglo, par kilometara uz brdo i isto toliko nazad.Uz put su se susretali nevoljnici sa svih strana, pa se tako širila priča o lekovitosti vode i njenim čudotvornim dejstvima. Dobar glas se daleko čuo, pa su gužve na putu ka odmenjskoj vodi, postajale sve veće. U letnjim mesecima, ponajviše..

Krajem osmadesetih godina, na izvorima odmenjske vode, letnje dane je provodio Miloje. O njemu niko, ništa, previše, nije znao. Govorilo se, da je rodom od Topole, te da je bolovao od neke teške bolesti, koju je uspeo da zaleči odmenjskom vodom. Po celo leto provodio je na Savinim izvorima. Tu se odomaćio. U krošnji hrastovog drveta, pored samog izvora, napravio je malu kolibu, dovoljno veliku da se u nju uvuče i prespava. Sam je sebi spremao hranu, pekao hleb ispod sača i tu provodio celo leto.

Nevoljnici, koji su ,, po lek'' dolazili na Savine izvore, znali su da će tamo zateći Miloja. Tu i tamo, donosili su mu, ponešto od hrane, konzerve, voće...Miloje je noć provodio u improvizovanoj kolibi na drvetu, kao ptica, odvojen od zemlje, siguran od zveri.. Unutra je, na podaščanom podu imao dušek za spavanje, nešto malo garderobe, ćebad.. Danju je dočekivao narod, pomagao im da natoče lekovitu vodu, govorio o njenom blagotvornom dejstvu, družio se sa svakojakim svetom.

Krajem osamdesetih, ''najveći sin naših naroda i narodnosti'' je brojao poslednje dane života. Narod je svakoga dana čekao vesti iz Kiničkog cenra u Ljubljani.Zebnja i strah, od najgoreg, se uvukao u narod. Sa današnje tačke gledišta, taj strah je bio tragikomičan. U ono vreme, realnost, gotovo racionalan.

Pored izvora lekovite vode, narod je komentarisao vesti iz Ljubljane. Bilo je proleće, april mesec, šuma oko Savinih izvora je već olistala. I Miloje je pristigao na svoje lečilište. Malo je obnovio svoju kolibu na drvetu, očistio prostor oko izvora, pokupio i zapalio razbacane hartije i kese. I slušao je, na tranzistoru, vesti iz Ljubljane... Obavezno, i svakoga dana, u isto vreme.

I rešio je da pomogne. Zategao je nove opanke, natočio je dva balona vode, na samom izvoru, tamo gde je najlekovitija i krenuo je put Ljubljane da sa vodom izleči voljenog Tita.

Miloje je otišao i nije se vratio. O njemu, više niko i ništa nije čuo. Tito je umro, a izgleda da ni Miloje nije preživeo.

Hteo je, ipak, samo da pomogne.

Autor teksta: Rade Velizarov Erac

Нема коментара:

Постави коментар